diem mortum

Podrazumijeva religijska shvaćanja, kultove i rituale najmnogoljudnijeg ogranka indoevropske populacije koja je već u prvoj polovini I milenija p. n. e. naseljavala teritoriju između Dona i Karpata. U posljednjim stoljećima p. n. e. Slaveni su se uključili u migracije potaknute kretanjima raznih azijskih plemena i brzo zaposjeli prostrane teritorije istočne, srednje i jugoistočne Evrope.
Slaveni su u vrijeme naseljavanja Balkanskog poluotoka vjerovali u jednog vrhovnog boga, i to boga munje, kome su bila podređena božanstva nižeg reda. Kako su u toponomastici južno od Dunava mnogi tragovi imena Peruna, sa dosta vjerojatnosti može se pretpostaviti da je kod Južnih, kao i kod Istočnih Slavena, Perun bio vrhovni bog.
Izvjesno je da su svi Slaveni poštovali i mnogo niža božanstva, kao i različite demone, jer to potvrđuju i pisani izvori i folklorna građa. Za kuću i domaćinstvo vezana su različita natprirodna bića. Kod Rusa je to djed, deduška, ukrajinski did, didko i domovnik, ili domovoj, kod Čeha dedek, a kod Bugara - stopan. Pod tim imenima zamišljan je starac sa krznenim ogrtačem koji živi iza ili ispod ognjišta i brine se o kući i stoci. Nekada se zamišlja i u vidu psa, medvjeda ili zmije. Ako se tom kućnom zaštitniku ne poklanja određena pažnja, on napušta kuću i prouzrokuje bolesti stoke ili smrt domaćina. U odajama koje su služile kupanju prebivao je banik, kome su kupači ostavljali u čabru vodu za kupanje i žrtvovali mu crnu kokoš. U uglu ambara živio je ovinik, zamišljan u vidu crne mačke ognjenih očiju, koji, ako ga neko naljuti, može da zapali ambar. Za domaćinstvo je vezana i Kikimora, mala žena koja je lijenim domaćicama mrsila pređu i noću uznemiravala djecu.Kako su Slaveni bili okruženi gustim šumama, u koje su često zalazili radi lova ili koje su krčili, to su za njih vezivali i različite šumske duhove, od kojih je kod Istočnih Slavena najpoznatiji bio lešij, a kod Južnih - lesnik. Poljima je, međutim, gospodario polevoj ili polevik, koji je zamišljan čas kao kepec, a čas kao ljudsko biće crnog tijela i zelene kose. Za polja su još češće vezivani ženski demoni, poludnice (kod Rusa), koje su zamišljane kao djevojke dugih kosa, zaogrnute bijelim platnom, a koje se najčešće pojavljuju u raži, i to u podne kada je sunce najjače.Za vode su Slaveni vezivali razna demonska bića, zla i opaka. Vodanoj je boravio pokraj vodenica, gdje je prolaznike utapao u vodu da bi ih učinio svojim slugama. I ostali vodeni duhovi nisu bili blagonakloni ljudima, a svi su zamišljani kao zastrašujuća bića, često sa kandžama, rogovima, repom i užarenim očima. Njima se pridružuju i rusalke, u stvari utopljenice ili nekrštena djeca, preobražena u djevojke sa dugom raspuštenom zelenom kosom. Dok su kod sjevernih Rusa ružne i nage, spremne da odvuku pod vodu svakog ko im se približi, rusalke koje nastanjuju Dnjepar i Dunav imaju zanosan izgled i svojom pjesmom začaravaju prolaznike. Posebno su opasne u nedjelji rusalki, jer one tada izlaze iz vode, jure po poljima, penju se na drveće i igraju na proplancima. Njima su kod Južnih Slavena slične vile, zanosne djevojke sa raspuštenom kosom i krilima, koje najčešće obitavaju pokraj kladenaca, jezera, ili po gorama i planinama.
U ritualima za plodnost kod Istočnih, a dijelom i Južnih Slavena, značajno mjesto zauzimaju praznici za koje se vezuju božanstva nazvana Kostroma i Jarilo, odnosno lutke od slame, koje se na određen način sahranjuju, spaljuju, rasturaju na dijelove ili potapaju u vodu, uz obredno oplakivanje ili povike i smijeh, sa ciljem da ponovo ožive. U tom ritualu, obavljenom u proljeće, čiji je cilj bio da se osigura plodnost, Kostroma se pojavljuje kao mlada žena umotana u bijele plahte, sa hrastovom grančicom u rukama, a Jarilo kao prekrasni mladić na bijelom konju. U vrijeme ljetne dugodnevnice proslavljan je praznik na koji su lutke zvane kupala potapane u vodu i paljene velike vatre. Na taj dan tragalo se za magičnim i ljekovitim biljkama. Rasprostranjena je legenda o cvijetu paprati koji se rascvjetava uoči tog dana, a čija magična svojstva omogućuju da se otkrije zakopano blago. U svim ritualima koji se na taj praznik obavljaju jasno su istaknuti vatra i voda kao suprotni elementi, a na osnovu pjesama i ostalih folklornih tekstova vezanih za kupala, mogućno je rekonstruirati mit o rodoskrvnom odnosu brata i sestre, oličenim dvobojnim cvijetom dan i noć.Za rituale plodnosti u južnoslavenskom folkloru vezani su likovi Germana i dodola. Pri obredu izazivanja kiše pravljena je glinena lutka muškarca, nazvana German, koju su žene sahranjivale u suhu zemlju sa uvjerenjem da će na taj način izazvati plodonosnu kišu. U vrijeme suše, povorka djevojčica, najčešće od pete do desete godine, koje su nazivane dodole, išla je od kuće do kuće pevajući pesme kojima je prizivana kiša. Dodole su bile bose, odjevene u iznošenu odjeću, sa vijencem od trava, žitarica i vinove loze na glavi. Između sebe su birale predvodnicu, zvanu dodola ili dodolka. Prolazeći kroz polja, dodolke su ih prskale vodom, dok ih je ispred seoskih kuća domaćica posipala vodom po glavi i nogama, a zatim darivala brašnom, vunom ili novcem. Inače i kod Južnih i kod Istočnih Slavena kiša je izazivana na taj način što je preko mrtvaca, najčešće utopljenika, koga bi za taj obred iskopali, izlijevana voda.U religiji svih slovenskih naroda, kult mrtvih zauzima značajno mjesto, posebno u religiji Južnih Slavena. Sve do 9-10. stoljeća Slaveni su spaljivali mrtve, a njihove ostatke sahranjivali u urnama ili su preko lomače nasipali humke. U tom ranom razdoblju grobni prilozi su izuzetno rijetki. U urne su katkad stavljani raž ili spaljene kosti konja. Ugledne ličnosti su sahranjivane sa pompom, a u smrti ih je pratila supruga ili robinja. Prema svjedočenju arapskih pisaca iz 10. stoljeća, koje treba primiti sa najvećom rezervom, kad umre neki plemić, njegovo tijelo se privremeno sahranjuje, a kada se njegovo imanje podijeli, obavljana je prava sahrana, i to na taj način što se naoružan, u bogatoj odjeći, smješta u lađu sa hranom, pićem i suprugom, a zatim je lađa predavana vatri i otiskivana od obale. Izvjesno je, međutim, da su Slaveni koji su živjeli pokraj mora u 8-9. stoljeću imali predstave o lađi mrtvih, jer su u tom razdoblju arheološki posvjedočene nadgrobne ploče ili grobovi u vidu lađa.
Počevši od 10. - 11. stoljeća, pod utjecajem kršćanstva, Slaveni prihvaćaju običaj inhumacije pokojnika. Bez obzira na to da li se pokojnici spaljuju ili inhumiraju, čvrsto se vjerovalo da nastavljaju život poslije smrti, što se ogleda u pogrebnim ritualima kao što su daće ili pogrebne igre, često sa maskiranim učesnicima. Trećeg, sedmog, dvanaestog i četrdesetog dana poslije smrti pokojnicima su na grob donošeni hrana i piće, kao i posle 6 i 12 mjeseci. Posebni praznici mrtvih - zadušnice - proslavljani su i na grobovima i po kućama, u rano proljeće i u kasnu jesen.
Kod Južnih Slavena posebno je dobro očuvano vjerovanje da se duše umrlih grešnika pretvaraju u vampire. To je svakako prastaro vjerovanje jer su na nekropolama posvjedočeni grobovi koji su ukopani dublje od ostalih, ili grobovi u koje je pokojnik stavljan u neuobičajenom položaju (potrbuške, licem prema zemlji), ili je, pak, zatrpan kamenjem.
.

Proricanje
Vještina upoznavanja volje bogova na osnovu različitih vrsta, znakova. Namjere bogova mogu ljudima biti nagovještene ili vanjskim znacima ili neposredno, preko snova ili nadahnuća. U prvu grupu proricanja svrstava se tumačenje volje bogova na osnovu leta ili glasova ptica (ornitomantija), instinktivnih postupaka (npr. nehotično izgovorene riječi), bacanja kocki ili drugih vrsta objekata (danas gatanja u šalicu). (kleromantika, astragalomantika), a posebno na osnovu promatranja utrobe žrtvovanih životinja, vatre na oltaru (epiromantika), nebeskih tijela (astrologija) ili vode (hidromantika). Drugu grupu proricanja čini otkrivanje božanske volje preko snova (oniromantika), najčešće onih koji traže ozdravljenje u Asklepijevim svetilištima (inkubacija, ijatromantika), prikazivanjem sjeni pokojnika (nekromatika) i spoznajama dobivenim preko nadahnuća (enthousiasmos).
U najranijim povijesnim epohama, prorokovanja su obavljali nadahnuti pojedinci koji su oglašavali volju ili želje bogova. Tek posle smrti Aleksandra Velikog, kad je grčko-rimski svet stupio u neposredni kontakt s Orijentom, naglo su postale omiljene sve vrste proricanja, prije svega astrologija. U Rimu su zvanično priznavana jedino prorokovanja koja su obavljali državni magistrati ili sveštenstvo, ali mjere koje su poduzimane radi sprečavanja proricanja nezvaničnih lica pokazuju da su sve vrste proricanja bile omiljene. Već od vremena Tiberija nezvanična prorokovanja smatrana su zločinom i kažnjavana su protjerivanjem i oduzimanjem imovine. Unatoč toj zabrani, a i kasnijim zabranama, u Rimu su postojali i profesionalci, najčešće stranci s Orijenta, koji su se bavili isključivo astrologijom. Dioklecijan je najstrože zabranjivao ars matematica, tj. astrologiju, ali su tek dolaskom na vlast kršćanskih imperatora konačno ugušene sve vrste prorokovanja.

Baba Roga-jedno od nazivlja božice Zimne
Bajoslovlje-mitologija,tj.skup mitova I bajki o božanstvima,legendama I herojima
Bjesomar-starješina zloduha,vladar svih zlih I opakih šumskih sila,zloduha I bijesova,neprijatelj čovjeka
Blagoje-dobar duh,zaštitnik blagovanja I jela uopće,brinuo se da u veselu društvu stolovi obiluju jelima
Branibor/Dalibor-dobri duh,zaštitnik I čuvar borovine,četinjastog drveća uopće
Brđan-vilenjak,čuvar I zaštitnik brda
Bršljan-dobri duh,zaštitnik I čuvar bršljana
Bujislav-Dobri duh,zaštitnik bujanja,klijanja I rasta
Crna kraljica-prema legendi vila(ili boginja??)zaslužna za stvaranje I nastajanje Plitvičkih jezera(inače,hrv.Mit. ju ne spominje)
Cvjeta-Dobri duh,čuvarica I zaštitnica cvijeta
Danica/Zora-boginja svitanja
Davor-vilenjak,podstrekač pjesme(davorije)u društvu
Dekla-Zastarjelo:djevojka,djevojčica,puca,pucica,cura,………
Dido-dobri duh,čuvar šuma,patuljak I šumski čovjek kojem je brada puno duđa nego tijelo(slično Lešiju),preci su ga zvali I LAKATBRADEPEDALJMUŽA
Domaći-dobri kućni dusi,zaštitnici domova I ognjišta,veoma su vesele naravi I nestašne ćudi(u rim.mit.LARI)
Dražen&Draženka-vilenjaci ljupkosti I draži
Dobroslav-vilenjak,brinuo se o dobroti općenito I dobrim odnosima među ljudima
Dubravko&Dubravka-prvi ljudi(kao Adam I Eva)
God-Zastarjelo:godina,godište,znak rasta I širenja stabala,…..
Goranko-Vilenjak,čuvar I zaštitnik gora,šuma,planina
Hrabrimir-narodno osobno ime
Hrastimir-dobar duh,zaštitnik hrasta(duba)
Iće-hrana
Izvorko/Vrelko-vilenjak,zaštitnik izvora,vrela
Jarovit-bog srdžbe,jarosti I gnjeva,suprug boginje Ljutice
Jela-dobri duh,zaštitnica jele
Jelenko-vilenjak,zaštitnik jelena I ostale divljači te vrste
Jelina-boginja mjesečine
Jesenko—vilenjak,zaštitnik jeseni(podzimka)
Jezimir-bojovni vilenjak,zaštitnik I donositelj mira
Jezerkinja-vila zaštitnica jezera
Kamenko-vilenjak,zaštitnik kamenja I stijenja
Klek-div,pobunjenik koj ise borio protiv Svaruna,za kaznu je pretvoren u golemu kamenitu gromadu
Koltrina-zastor,zavjesa
Korana-dobra vila,čuvarica rijeke Korane
Lada-boginja plodnosti,ljubavi I ljepote
Lahorka-dobra vila,šalje ugodan I svjež povjetarac
Latica-ime nastalo od imena Cvjeta
Ledan-div mrazović u službi zla,stolovao je u Legenu,zemlju je okivao ledom,studeni I zimom
Ljetna/Letna-boginja ljeta
Ljubica-dobri duh,čuvarica ljubice
Ljutica-boginja podzemlja,sijala je razdor među ljude,raspirivala mržnju I netrpeljivost
Ljutimir-zloduh
Medovina-fermentirano alkoholno piće od meda I vode
Mirohrana-boginja noći,mira I spokojnog sna
Nedjeljko-vilenjak,brinuo se da se slavi sedmi dan u tjednu(nedjelja)
Obren-div na Svarunovoj strani u pobuni nebesnika
Ognjan-dobar div,čuvar vatre,topline I ljepote,ognjinov pomoćnik
Ognjin-bog vatre,topline I ljubavi
Omaja-voda koja “odmahuje” od mlinskog kola,u toj su vodi seoske žene kupale novorođenčad kako bi bila zdrava I otporna,te kako bi se zlo odmahivalo od njih
Orjen-div pobunjenik,pretvoren u kamenu gromadu
Ozren-dobar div,zaštitnik zelenila I radosti


BABA JAGA


Postoji više teza o Babi Jagi:
U slavenskoj mitologiji baba čarobnica koja živi u šumi, u izbi postavljenoj na kokošije noge. Oko njenog staništa je ograda od ljudskih kostiju i lubanja. Umjesto brave postavljene su vilice oštrih zuba, umjesto reze koristi se ljudskom nogom, a kao ključ služi ljudska ruka. Baba Jaga grabi junake i proždire ljude, a u peći peče ukradenu djecu. Najčešće je zamišljana kao ružna starica ogromnih grudi, slijepa ili bolesnih očiju.
-božica smrti I razaranja,može se pojavljivati kao uboga starica ili prekrasna mlada žena,živi u tami I jede ljude,također,ima dar proročanstva
-Jezi Baba-odvratan ženski demon koji jede ljude,njezina se usta navodno mogu rastegnuti od zemlje pa do vrata pakla,živi u neobičnoj nastambi koja je u svakom uglu imala noge od kokoši,a stajala je unutar ograde napravljene od ljudskih kostiju,kad poželi putovati,vjerovalo se,da leti u željeznom kotlu


BELOBOG,BELBOG,BELUN,(Jutrobog,Jutrbog)

-bog dana,bog Raja,donositelj sreće,bog rajskog svjetla,sreće I mira,sudac koji nagrađuje dobro I kažnjava zlo,mudri starac sa dugačkom bradom obučen u bijelo,pojavljuje se samo tijekom dana
-bog sunca I svjetlosti


Lešij, Lesovik, Lesovoj, Lešak, Lesnik

-duh koji gospodari šumama i zvijerima. Zamišljan je u ljudskom liku kao pastir čije stado čine jeleni, košute i zečevi, koje čuvaju vukovi ili risovi. Njegovi obrazi su plavi, oči zelene i buljave, obrve čupave, a brada duga i zelena. Može biti i zaogrnut zvijerinjim krznom, a katkad je zamišljan i sa rogovima i kopitima. Neobično je odjeven i uvijek nosi lijevu cipelu na desnoj nozi, a kožuh zakopčava na pogrešnoj strani. Vjerovalo se da nema sjenke i da mu je krv plava. Kad hoda kroz duboku šumu, glavom dotiče krošnje najvišeg drveća, a kad se kreće po ivici šume ili žbunju, postaje patuljak, često tako malen da se može sakriti i pod jednim listom. Boji se pitomih predjela, ali je suvereni gospodar u šumi, gdje je uvijek spreman da putnike zavede na pogrešan put ili da uplaši lovca. On gospodari vukovima koje jednom godišnje okuplja u šumi da bi odredio plijen za narednu godinu. Da bi se čovjek zaštitio od njegovih čarolija, najbolje je da odjeću obuče naopačke, ali i da ne zaboravi da lijevu cipelu obuje na desnu nogu
-duh šuma koji je često putnike I lovce navodio na pogrešan put,ljudskog je obličja,ima dugu zelenu bradu I ne baca sjenu.Njegova glavna osobina je sposobnost mjenjanja veličine:postao bi malen kao miš ili visok kao najviše stablo.Svakog listopada je odlazio na svojevrstan zimski san,nestajući iz svog šumskog doma do slijed.proljeća,kad se vraća razuzdaniji I bučniji no ikad.

Nav, Navi

- oličenje smrti, Carstva mrtvih i gospodara Podzemlja, odnosno demona koji su nastali od duša mrtvorođene i nekrštene djece. U bugarskim legendama zamišljani su u vidu ptica koje, uz zastrašujuće krike, u tamnim noćima oblijeću oko kuća i napadaju trudnice, dojilje i djecu. Kod Srba i Hrvata nazivaju se nekrštenci ili nevidinčići, a zamišljani su kao velike ptice sa dječjim glavama. To su zli demoni koji napadaju nekrštenu djecu i dojilje. Stočari posebno strahuju od nekrštenaca, koji kravama, ovcama i kozama oduzimaju mlijeko. U Ukrajini i Poljskoj zamišljani su u ljudskom ili životinjskom vidu, a nazivaju se poterčuk, odnosno latawiec.

Perun


-Bog gromovnik, poštovan kod svih slavenskih naroda. Posvećeni su mu planinski vrhovi i izvori, a na žrtvu mu je prinošen bik. Glava njegovog drvenog idola u Kijevu bila je od srebra, a usta od zlata. Zamišljan je kao zreo čovjek sa ognjenim kamenom, batinom ili strijelama u rukama. Prizivan je prilikom sklapanja ugovora i polaganja zakletvi, odnosno kažnjavao je svakog vjerolomnika. Ispred njegovog kipa u Novgorodu i danju i noću gorjela je vatra od hrastovih drva. Ako bi se nepažnjom slugu ta vatra ugasila, svi bi bili kažnjeni smrću. Od drveća posvećen mu je hrast, a od biljaka - perunika (bogiša), za koju se vjerovalo da čuva kuću od groma, požara i svake nesreće. O širokoj rasprostranjenosti Perunovog kulta svjedoče nazivi mjesta, izvora i planina u svim oblastima slavenskog svijeta. Poslije pokrštavanja, Slaveni su Perunov lik i funkcije prenijeli na svetog Iliju.
-bog neba,grmljavine I munje,dijelitelj kiše


Poludnica
U slovenskoj mitologiji poljski duh zamišljen kao lijepa visoka djevojka, obučena u bijele haljine. Pojavljuje se redovno ljeti u vrijeme žetve. Tad hoda po poljima i kad u podne naiđe na čovjeka ili ženu u poslu, hvata ih za kosu i obara na zemlju bez milosti.


Marena, Marana, Morena, Maržana, Maržena

-boginja zime i smrti. Tim imenom se naziva i lutka od slame koja je korištena u ritualima vezanim za umiranje i uskrsnuće u prirodi ili u čarkama za kišu.
-cijele zime vlada nad prirodom


Mora, Mara, Maruha

- zli duh koji luta noću, sjedi na grudima zaspalih i siše im krv. To može biti duša umrlog ili živog, koja u vidu leptira ili neke druge životinje napušta tijelo da bi mučila ljude. Vjerovalo se da postaje od ženskog djeteta rođenog u krvavoj košuljici ili od djevojke koja se povezala s đavolom. Pojavljuje se i u vidu različitih predmeta, na primjer dlake i slamke, a može se provući kroz ključanicu.

Vile
U južnoslavenskoj mitologiji ženska natprirodna bića, naklonjena ljudima. Zamišljane su kao izuzetno lijepe djevojke zlatnih kosa i sa krilima, odjevene u duge, prozračne haljine i naoružane strijelama. One žive daleko od ljudi, po planinama (planinkinje, zagorkinje), pokraj voda (vodarkinje, brodarkinje) ili u oblacima (oblakinje). Vjerovalo se da se rađaju iz rose, nekog cvijeća, kad pada kiša i grije sunce i kad se na nebu pojavljuje duga. Svoje dvorce, izuzetne ljepote i raskoši, grade na oblacima.Mogu se preobražavati u različite životinje, prvenstveno u labuda, sokola, konja ili vuka. Često jašu na konju ili jelenu, odlaze u lov, a još češće igraju u kolu. Zaljubljuju se u junake, koje pomažu i savjetima i djelima, a katkad su njihove posestrime. Naklonjene su i djevojkama, koje od njih mnogu izmoliti ljepotu ili zaštitu. Vile osobito vješto vidaju rane zadobivene u bojevima, i to različitim biljem. Raspolažu i sposobnošću proricanja.Vile teško praštaju uvrede i svojim strijelama ili pogledom usmrćuju one koji ih povrijede. Podčinjavaju se samo onima kojima pođe za rukom da im otmu odjeću, a ako im neko oduzme krila, preobražavaju se u obične žene.Mogu imati kozje, konjske ili magareće noge.

Vampir
U slavenskim legendama duh umrlog ili leš koji je zao duh ili đavo oživjeo. U gluvo doba noći vampir izlazi iz groba da bi ljudima i životinjama isisao krv. Južnoslavenski narodi su vjerovali da je dlakav kao pas, da ima krvave oči i zube i da iz usta bljuje vatru, ili da je bez kostiju, samo mješina ispunjena krvlju. Zločinci i grešnici posle smrti postaju vampiri, a pravednici - jedino ako preko njihovih leševa pređe neka od nečistih životinja (mačka, pas, miš, kokoš). Najčešće su vampiri starije osobe, i to muškarci. Vampir se može preobražavati u različite životinje ili biti nevidljiv. Njegovo približavanje najprije osjećaju psi, konji i volovi. Najčešće se javljaju na grobljima, raskršćima, po vodenicama ili u kućama svojih najbližih.Protiv vampira nema sigurnog sredstva. Smatra se da ih odbija krst naslikan katranom na vratima kuće i staje, željezo, bijeli luk, zvuk zvona ili šiljati predmeti stavljeni pod jastuk. Najvažnije je poduzeti mjere da se pokojnik ne povampiri. Radi toga se mrtvacu zasijeca koža, presijecaju mu se tetive ispod koljena ili zabada glogovo trnje pod nokte kako mu đavo ne bi mogao oderati kožu i naduti je, to jest preobraziti ga u vampira. U meso ispod jezika također se zabada trn da bi vampiru onemogućio sisanje krvi, ili se tijelo sahranjuje licem prema zemlji ili se pokojniku oko vrata stavlja srp. Vampir se pronalazi i uništava na različite načine. Najčešće se na groblje odvodi crni ždrijebac bez šara i, čim se primijeti da zazire od nekog groba, smatra se da u njemu počiva vampir. Grob se zatim raskopava, a leš se probada glogovim kocem, spaljuje ili baca u vodu ili u kreč. Katkad se oko grobova posipao pepeo da bi se otkrile stope vampira. I dijete rođeno od vampira ima sposobnosti da ga pronađe i ubije. Najljućim neprijateljem vampira neki smatraju četvorookog, tj. psa koji iznad svakog oka ima po jedan uvojak. U raznim dijelovima slavenskog svijeta vampir se naziva i drugim nazivima: vukodlak, lampir, lapir, vjedogonja, jedogonja, a najčešće - upir.